Ako pristanemo (makar i iz ironične naklonosti spram Fukuyamine teze, danas sasvim očito naivne i nedostatne) na ideju da je povijest već doživjela kraj, te usput zaobidjemo i post- klopku, onda je ono što danas živimo ne-povijesno vrijeme. Na neki način, to i nije daleko od istine. Povijest nije ništa drugo do skup dominantnih percepcija prošlosti; dakle, zbir subjektivnih pogleda na ono što se dogodilo, i to onih subjektivnih pogleda koji su prevladali, najčešće silom, sve druge moguće poglede. Načela koja upravljaju današnjim svijetom jesu načela ubrzanja i ekspanzije i sve ključne pojave i procesi zahvaćeni su njihovom vrtoglavom dinamikom. Proizvodnja, potrošnja, ratovi, primirja, prirodne i čovjekom izazvane katastrofe, bogatstvo jednih i siromaštvo drugih, prikrivene istine i javne laži, rastu i šire se brzinom koju je sve teže pratiti, odnosno, koja sve više otežava percepciju stvarnosti. Svega je previše i prečesto - i to u dramatičnim razmjerama - da bi opstalo u kolektivnoj ili individualnoj memoriji dulje od vremenskog intervala između dva TV dnevnika ili izdanja dnevnih novina. Prezasićenost zapažanja vodi ka gubitku kriterija za klasificiranje po važnosti, a potom i gubitku osjećaja za važnost samu. Gubitkom važnosti postupno nestaje i smisao. Nije li to idealna prilika za one koji (misle da) upravljaju ubrzanjem i ekspanzijom svijeta da, usred pre-smisla i pre-važnosti, (misle da) kroje povijest po svojoj želji, kad se sve ionako pretvara u ne-smisao i ne-važnost?
Boreći se s dominacijom zvanične povijesti, ustrajnim istraživačima do skora se uvijek pružala prilika za iznalaženje tragova osobnih povijesti, koje bi donosile nove podatke o hijerarhiji važnosti i smisla dogadjaja u odredjenom razdoblju, i time postajale djelovi i djelići mozaika paralelne/ih povijesti. Ako se, iz današnje perspektive, zamisli posao koji će na uzorku naše stvarnosti obavljati neki detektiv-arheolog u budućnosti, može se naslutiti drugačiji ishod: bivajući i sami izloženi ubrzanju i ekspanziji, životi današnjih pojedinaca sve su sličniji magnovenju koje vrvi od prekomjernih htjenja, nerealnih snova, neispunjenih želja, žestokih ambicija i još žešćih frustracija. Oni sve više podsjećaju na oboljelo tkivo, nemoćno u odupiranju pomahnitalom metastaziranju svakodnevice. Sveopćoj inflaciji informacija podliježu i osobne informacije, ali osobnog vremena za njihovo procesiranje ponestaje geometrijskom progresijom. Paradoks je gotovo bolan: nikada nije postojalo više mogućnosti za bilježenje i distribuiranje sopstvenih viđenja stvarnosti, i nikada nisu šanse da ta viđenja postanu relevantna bile manje. Inflacija informacija + deficit vremena = entropija mjerila važnosti i gradiva smisla. Usred te paklene jednadžbe, kako oblikovati osobnu povijest - onu koja u zbiru mnoštva osobnih povijesti, daje posve izvjesno različiti podatak o jednom vremenu – tako da njeni kriteriji nadvladaju tu entropiju?
Cijena koja se plaća traženjem odgovora na ovo pitanje nije ništa manja od one koju je platio Franz Kafka nastojeći iznaći odgovor na to i slična pitanja. Trilogija “proces_grad”, inspirirana Kafkinim “Procesom”, nastojanje je Bacača Sjenki da se, kroz Kafkino djelo, govori o tom pitanju (dakako, uz plaćanje odgovarajuće cijene) i to s barem 3 različita motrišta, te u nekronološkom slijedu. Tako je treći dio trilogije, “process_in_progress”, istodobno i prvi realiziran, kao sintetička reinterpretacija cjelokupnog korpusa “Procesa” u susretu dva medija – kazališnog i filmskog - podvrgnutih višestrukoj montaži uživo, u rasponu od VJ’inga do gledateljevog pogleda; drugi dio, “Ex-pozicija”, pošavši od parabole o Zakonu, otvara dveri putovanja u osobne povijesti i podsvijest drugog u susretu 1:1, promičući gledatelje u osjetitelje, zamjenjujući njihovu institucionaliziranu pasivnost empatijom (su-osjetitelji), izlažući ih pogledu javnosti u trenucima njihove potpune posvećenosti intimnom, darujući im i pogled iz “ptičje perspektive”, sve to uz mogućnost prolaska kroz sve pozicije, priče i faze. Na kraju trilogije koji je njen početak, “Odmor od povijesti” se izravno hvata u koštac s pitanjem u pitanju. Iza transparentnog naslova krije se snovidjenje kafkijanskog dana, no lišeno klišea o kafkijanstvu, pa i o povijesti. Kafkin metafizički odmak, koji tragičnost humorno lišava patosa, sastoji se od paradoksalnog spoja: s jedne strane, kategoričnog odbijanja imperativa upisivanja u vječnost, i s druge strane, vedrog povinovanja tom zahtjevu ukoliko se on pokaže uistinu neizbježnim. Ravnodušnost do povijesti čini ju nerelevantnom na način koji spašava relevantnost osobnog iskustva. U toj optici, osobno se kroz vrijeme i prostor prenosi i ostavlja trag nezabilježenim putevima: kao pogled koji neminovno mijenja ono što je posmatrano; kao misao koja, izrečena ili ne, mijenja ono što je mišljeno; kao osjećaj koji proizvodi ton po kojem će se uglašavati ili mu kontrapunktirati nadolazeći osjećaji drugih; kao cjelokupno prisustvo u odredjenom prostor-vremenskom trenutku, jedinstveno i neponovljivo, i kao takvo posve nerelevantno kao materijal za hranjenje entropijskog proždirača povijesne relevantnosti. U kakvom se obliku može materijalizirati to iskustvo?
Dok ležim u tami, na prelazu između dva dana, puštam da se tišina ispuni slikama, glasovima, zvucima, osećajima prethodnih sati, dana, paralelnog prostor-vremena misli, želja, prizivanja, strahova i nada … Asocijacije uleću među njih, pletu mrežu; o tu se mrežu odbijaju trenutačne senzacije, da bi se nanovo uhvatile u mrežu i o nju odbile... Moja je glava hitajući noćni vlak. U jednom osvetljenom vagonu dva čovjeka igraju ping-pong, ali s mnoštvom loptica. Dok vlak-glava reže mekoću tame, ljudi-asocijacije šibaju loptice-misli koje lete tamo-amo, amo-tamo… Ili ne? Možete li zamisliti kretanje ping-pong loptica u jurećem vlaku?
Ako pristanemo (makar i iz ironične naklonosti spram Fukuyamine teze, danas sasvim očito naivne i nedostatne) na ideju da je povijest već doživjela kraj, te usput zaobidjemo i post- klopku, mogli bi posve jednostavno zamisliti to kretanje. I/ili ga doživjeti.
Katarina Pejović
